U sumrak se sunce oprosti s brijegom, zamahne šeširom i raspe svoju crvenu kosu.
– Huuu! Huuu! – javi se sova iz hrastove duplje. Nebo se smrači, a iza oblaka kroz odškrinuta vrata, zgasne i zadnji sjaj.
– Hi, hi, hi – nasmije se snjegović u vrtu. Zijevne i popravi svoju kapu, pobroji sve svoje gumbe, znatiželjno pogleda u oblake i zamoli:
– Šećerni oblačiću pospi šećer po zadnjem vlakiću! Trebao bi stići iz daleka, pun darova, dok se staza još vidi dok je još meka.
Na te riječi zasrebri se veliko srebrno sito na nebu. Oblaci ga uhvate sa strana i počnu tresti sitne pahulje. Sipi, sipi, sipi snijeg, po brijegu, po stazi i po uspavanom vrtu. Snjegović usni da je sjeo na sanjke pa se spušta niz snježnu padinu. Šareni mu šal leprša nebom, a snijeg pršti, šušti i škripi pod sanjkama. On se smiješi i sija od sreće jer liže snježni sladoled.
