Jesenje jutro je mračno. Klara sjedi pored prozora, mrda nožnim palcima i gleda kroz prozor kako vjetar raznosi suho lišće.
– Ali tko je ostavio uličnu svjetiljku goriti?! – iznenađeno reče
– Jesen je zapalila svoju svjetiljku – reče mama
– Gle, pa to stiže sunce! Samo se skrilo među granama – nastavi Klara
– Kakao je gotov, dođi u kuhinju – reče mama.
Klara docupka u svojim velikim dlakavim papučama u kuhinju. Ispije pola šalice kakaa, a mama je ogrne žutim, toplim džemperom. Obje priđu prozoru.
– A tko pali ljetnu, a tko zimsku svjetiljku?! – upita Klara
– Postoji svjetiljka koja vazda gori – reče majka
– Sunce! – reče Klara
I sunce mora netko užgati, zar si zaboravila onoga tko nam je u srcu?! – reče majka i nastavi
– On, svemogući to radi s malom žigicom. Ljeti voli vidjeti polja suncokreta, pa zapali sva svjetla da ih doboro pogleda. Zimi zaviruje u kućicu djeda Ivana, pa se čudi kakve je sve stvari djeda uz malu svjetiljku izrezbario i napravio. Zato noću gasi sva ostala svjetla po svijetu ne bi li i drugi ljudi uz malu svjetiljku postali strpljivi kao on.
– Otkud ti to sve znaš?! – začuđeno je gleda Klara
– To sam pročitala pod malom svjetiljkom – reče mama i nasmiju se obje.
Tekst i ilustracija: Silva Bajić
