– Kako to da si već ovako rano budna? – Upita mama Klaru.
– Nešto se vrlo čudno događa s tobom u zadnje vrijeme.
– Ptice me bude, čuješ li kako neprestano pjevaju. – Odgovori Klara,
iskoči iz kreveta i hop na prozor.
– Breza je pustila prve listiće, bit će lijep sunčan dan! Mogu li napokon obući dokoljenke? – Nastavi Klara.
– Možeš, hajde požuri se, škola čeka – Reče mama.
– Hoćemo li se danas umivati u cvijeću? – Upita Klara.
– Svako jutro ti ponavljam da do Cvjetnice ima još dosta vremena, a ti stalno postavljaš jedno te isto pitanje!
– Ali već ima visibaba, ljubičica, jaglaca, pa i breza će prolistati možda već sutra ujutro. – Zabrinuto će Klara
– Bilo bi ti bolje duže spavati ujutro, ne bi bila tako umorna kada dolaziš iz škole! – Nastavi mama.
– Ali, zar nisi rekla da je ovo vrijeme iščekivanja velikog blagdana!
– Jest istina je, ali svatko mora malo tiše misliti o tome u sebi! – Reče mama, češljajući Klarinu kosu.
Sunce je ispunilo cijelu sobu, nebo je bilo modro, cvrkut ptica dolazio je kroz otvoren prozor.
– Mama, mogu li ti samo još jedanput ponoviti? – Reče Klara
– Već znam! – Reče mama i kroz smijeh ponove u isti glas:
– Možeš li mi na Cvjetnicu posuti vodu i ljubičicama?!
