Viaggio a Sebenico
1.dio
Frenje
U malom talijanskom gradiću živio je sam staklopuhač po imenu Murano. Bio je vrlo radišan i dobar čovjek. Svakog dana činio je sitna dobra djela za koja nitko nije znao. Mački je izvadio trn iz šape i zaliječio je. Jako je volio sunce i mahao mu je svakom prilikom sa svog malog prozorčića. Žednu staricu je počastio čašom hladne vode, a mravima je redovito ostavljao mrvice na prozorskoj dasci. Tako su sva njegova dobročinstva počivala jedna na drugom i slagala se u velikom plavom kovčegu vremena. Nikad Murano o tome nije razmišljao jer je bio zadovoljan svojim jednostavnim životom.
S vjetrom je bio poseban prijatelj, dozvolio je da ga obilazi kad god hoće i svira na njegovim raznobojnim staklenim predmetima. Glazba je bila toliko lijepa da je cvijeće pod Muranovim prozorom tako brzo raslo da je ponekad i kuću nadraslo. Puneći svoju malu sobicu cvijećem, bio je toliko sretan da se to ne može zamisliti. Boje, mirisi i glazba tjerali su ga da stalno puše u svoj staklopuhački štap. Tada bi iz štapa izletjeli razni stakleni oblici: cvjetovi, životinje i bića kakve nitko do tada nije vidio. Jednog dana kada je po pustim ulicama grada padala kiša, Murano uhvati svoj štap i pokuša ispuhati cvijet. Zamislio se i nešto rastužio, pa mu s štapa popadaše staklene kuglice umjesto cvjetova. Kotrljale su se na sve strane njegovog skromnog doma. Zamišljeno je prišao prozoru i ugledao dječaka na kiši. Mahnuo mu je i pozvao ga u kuću. – Što radiš na kiši? Ponudi mu ručnik. Dječak je bio osupnut staklenim predmetima, izgledalo je sve kao neki lijep san. Ugleda kuglice po podu.
– Kako su lijepe!
-Hoćeš li koju? Upita Murano?
-Daaa!
Onda se sagni i pomogni mi ih sakupiti, sakrile su se na razna mjesta, čekaju tebe! Dječak Vittorio spretno ih sve pronađe. Puna šaka staklenih kuglica svjetlucala se u njegovoj ruci. Još su tople! Ooo, kakve boje! Kuglice su bile doista lijepe, raznobojna krilca u sredini kuglica činila su mala raznobojna srca .
– Sve ima srce! Reče Murano, pa tako i kuglice! Dječak pospremi kuglice u džep, pozdravi se s Muranom i obeća mu da će mu ispričati kako će upotrijebiti kuglice. Što god napravio trebalo je to biti učinjeno sa srcem, to nikako nije mogao zaboraviti.
Jedno jutro dok je isprobavao svoj štap, osjeti Muran da mu je dah neobično lagan pa tako i tijelo, a što je najčudnije, njegovo tijelo se počelo odvajati od zemlje. Osjetio je kako bi mogao poletjeti te se uhvatio rukom za prozorsku dasku. Čudom se čudio. Nije se mogao namisliti zašto je to tako, ali se i s tim pomirio kao i sa svime do sada u životu. Shvatio je s vremenom da mu čak i misli i duh postaju sve laganiji i laganiji, a on proziran i sve prozirniji. Na kraju je bio toliko proziran kao tanko staklo od kojeg je vješto izrađivao predmete. Nitko ga više nije mogao vidjeti, pa su svi pomislili da se odselio bez pozdrava, što je bilo vrlo čudno, jer je bi vrlo ljubazan čovjek. Shvativši da ga na ovome svijetu nitko više ne vidi i ne prepoznaje, pa mu tako ni posla ne daje i da nema više što raditi, sam je puhao staklo i okruživao se svojim staklenim svijetom.
Vittorio nije slutio kako je njegov novi poznanik polako ostao bez posla. Žurio se kući pun uzbuđenja, jer su se spremali za daleki put. On i njegova sestra Leona trebali su putovati s velikim brodom jako daleko. Taj dan bio je sutra. Od uzbuđenja su zaboravili jesti, pa ih je majka stalno opominjala. Spremili su velike drvene kovčege, nekoliko igračaka u njima, a Vittorio je kuglice držao u džepu. One su bile blago o kojem je nekada sanjao u pričama o piratima. Često ih je vadio u mraku, jer on i sestra nisu mogli zaspati tu noć.
-Belissime! Belissime! – Šaputala je sestra Leona, kuglice su se svjetlucale i proizvodile čarobne sitne zvukove.
-Che tesoro! Pssst! Moramo spavati, gurkao ju je Vittroio. Zaspali su smijući se…
